Ne volim izraz etničko čišćenje. Riječ je o ljudima, a kolektivno istjerivati ljude s nekog područja i nazvati to čišćenjem, kako se uobičajilo, značilo bi da su ljudi nečist koju se rješava valjda ekološkim činom, što mi zvuči degutantno.
Premda sam milijardu milja udaljen od takve čistilačke logike, samim tim i od njezina nazivlja, ne vidim kako bih drukčije nazvao ono što se događalo u Rijeci u doba kada je njome vladao Gabriele D’Annunzio. Znam, pedantni analitičari nazivlja mogli bi me upozoriti na razlike između pojmova etničko čišćenje i zločin protiv čovječnosti, koji je etničkom čišćenju blizak, ali to prepuštam njima i njihovom sitnozoru. Mene zanima nešto drugo: danas, u vrijeme ovdašnjega sve intenzivnijeg zanimanja za spomenutoga talijanskog političara, propagandista, vojnika i umjetnika, upravo se ta dimenzija njegova lika & djela na ovdašnjim koordinatama vidno ostavlja po strani, kao da je riječ o manje bitnoj sastavnici priče.
Kako pogrešno, pogotovo iz riječke perspektive. O D’Annunziju treba govoriti sa svih aspekata, a kada kažem svih, mislim i na onaj koji je otvorio vrata pakla netalijanskim stanovnicima grada na Rječini. Protofašizam je, gledalo ga se iz ovog ili onog ugla, uvijek to – fašizam, makar u inicijalnom stadiju.